Moja Nataša bi rekla da sam ja otišao na čamac da se umorim a ne da se odmorim. Možda tu ima istine, ali ja se, verovali ili ne, odmaram radeći. Bio na moru nekoliko dana- ustajanje, plaža, ležaljke, kupanje, i dan za danom tako, umorio se ljudi.
Kad sednem na moj čamac, zaplovim Dunavom e onda se odmaram i naravnoi nešto uvek radim. Tako i juče. Od početka sezone Ja, Zveki i Uroš tražimo negde parče obale, gde bi povremeno pristali, izneli talandaru podložili i nabacili nešto da se krčka na njoj. Do sada smo po malo bili ilegalci na već zauzetim delovima obale, ako iko može zauzeti obalu, ali to kod nas izgleda može- Elem krenem uzvodno i negde 5oo metara ispod pupinovog mosta na Borčanskoj strani ugledam jedno mesto, čini mi se pogodno. Ne časeći ni munuta, da me neko ne pretekne

pridjem obali, vidim može se uz nju pramcem, iza zrcala pristojnih 2 metra, vežem se
izadjem na obalu da malo pronjuškam, vidim vrbe i topole popadale pritisle stare gume, Aha, nije niko odavno bio ovde, sve zaraslo. Povadim nekoliko guma, jednu stavim pod pramac, ostale rasporedim da lakše izadjem na obalu
Čak od jedne grane napravim i stepenik da se lagano popnem i sidjem sa čamca
ma milina jedna. Posle napornog rada zna se palo kupanje, a voda topla, čamac se zadovoljno ljuška na talasima.
Mislim na one mangupe Uroša i Zvekija gde lis sad, jedva čekam da mi se pridruže i da omastimo talandaru, ali ne lezi važe.....
